Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Nalazimo se na mnogo pominjanom Krstaču, oko 1000 metara visokoj kulminacionoj tački strmog džinovskog brda kojim se zaleđe strmoglavljuje dolje do mora i uskog priobalskog pojasa. Nikakvo čudo da nam je ovdje opet podaren jedan predivan pogled na okolinu. Doduše, ljupki predio od maloprije – Kotor sa svojim zalivom nalik na unutrašnje jezero – nestao je. Ali zato su pred nama svjetlucali prednji ‘’bazeni’’ djelova Boke Kotorske, koji sa ove velike visine na kojoj se nalazimo djeluju kao kakva neznatna jezerca. Preko našeg ranije pomenutog ponosnog utvrđenja Vermaz na drugoj strani, koje sada zaista leži tamo u dubini, naš pogled slobodno bludi po nepreglednoj morskoj površini, na koju sunce na zalasku baca svoje zlatne zrake. Pogledu opijenom od ove ljepote čini se da čak u slabim obrisima nazire italijansku obalu. Pošto nemam dvogled, nisam u stanju da sa sigurnošću utvrdim da li je to italijanska obala. Ali s obzirom na srazmjerno malu širinu Jadranskog mora u ovom kraju, visinu našeg stajališta, kao i položaj masivnog Monte Gargana tamo preko na isturenom jezičku kopna Apeninskog poluostrva, i to upravo nasuprot nama, gotovo da se ne može posumnjati u tu mogućnost, koju sam ja doživio, pogotovo jednog tako čudesno jasnog popodneva i pri dobroj vidljivosti.
Ali jedno je sigurno: da je teško naći još jedan sličan vidikovac koji se istovremeno visoko uzdiže iznad mora, a ipak je tako blizu njegove obale, tako da se ima utisak kao da izranja iz vode. Ono što on pruža je prava ptičija perspektiva. Na mnogim mjestima se nebo i voda stapaju u jedno i živopisni rubovi brda Boke Kotorske leže pred našim pogledom kao kakve tvorevine na nekoj reljefnoj karti.
Dovoljno je da načinimo samo nekoliko koraka i u jedan mah će ta divna slika nestati kao kakav san, ali će se zato ubrzo ukazati nova slika koja se odlikuje sasvim dragačijim karakterom. To više nije dio površine mora nego pejzaž, i to sa pravom crnogorskom stafažom.
Sa jednog vijenca kamenitih brda na uzvisini, sa samo malo višeg Krstača gledamo dolje u jednu prostrnu kotlinu, koju, za razliku od surih stijena raznih oblika, ispunjavaju zelene livade i polja, pravilno raspoređena kao na kakvoj šahovskoj tabli. Usred te oaze ušuškano je jedno lijepo naselje koje čine dva niza kuća međusobno razdvojenih samo nekoliko minuta hoda. Bijelo okrečene kuće sa krovovima od crvenih crepova i crkvenim tornjem koji izranja između njih, ostavljaju gotovo sjevernjački utisak i podsjećaju na naša čista njemačka sela, poslije dalmatinskog podneblja koje više odiše atmosferom juga.
Otuda me ovaj prizor, koji me je podsjetio na moj zavičaj, naprosto naveo da spontano skinem šešir s glave i, pošto sam ga visoko bacio uvis, uzviknem ‘’Ura’’, na ne malo čuđenje moje nijeme pratilje. Takav gest je, pak, u svakog pogledu bio na svom mjestu. Jer kada sam, stojeći na Krstaču, krenuo dalje, nisam samo okrenuo leđa moru i pošao u unutrašnjost zemlje nego sam time istovremeno okrenuo leđa posljednjem parčetu Zapada i zakoraknuo na Orijent, time sam zapravo stupio u još nepoznatu opasnu zemlju za kojom sam toliko čeznuo – u ‘’crna brda’’. Istovremeno, ova uzvisina označava i granicu između Austrije i Crne Gore.
Sada sam ugledao prvo crnogorsko mjesto koje sa svojih 6000 žitelja ne predstavlja samo jednu od najvećih i najnaseljenijih naseobina zemlje nego, povrh toga, zaslužuje naše zanimanje kao sjedište vladajuće dinastije, koja zbog toga uz svoje porodično ime ‘’Petrović’’ dodaje i ‘’Njeguš’’. Otuda još jednom: ‘’Ura, Njeguši! Ura, Crna Goro!’’
Ali još ćemo se i na drugi način podsjetiti da se pred nama otvorio novi svijet, da smo za svega tri sata prebačeni u jednu drugu zonu Evropu, iz gotovo suptropskog regiona u klimu Srednje Evrope i Njemačke. Jer, gle, s naše desne strane spuštaju se zapadni obronci Lovćena. Prekriva ih rijetka bukova šuma. Ali visoka stabla još nisu olistala, među njima još leži gusti snijeg. Snijeg – samo nekoliko desetina metara više od mjesta na kojem smo još u podne doživjeli puno ljeto; sjeverno listopadno drveće poslije narandži i mirti! Nikakvo čudo da je ovdje gore vladala sjevernjačka hladnoća poslije afričke vreline, koja nas je mučila još na putu po serpentinama, i da je tu vejao pravi sniježni vjetar! Stoga smo se, najbrže što smo mogli, spustili u kotlinu ispred nas i, prolazeći pored procvalih trešanja – u Dalmaciji smo već jeli to voće – i njiva zasijanih žitaricama i krompirom, ubrzo smo sa prvim zelenilom ušli u Njeguše.
Odmah s desne strane puta stoji jedno poveće zdanje pred kojim je nekolicina Crnogoraca drvenim kuglama igrala neku vrstu kuglanja, isto kao što se to igra u Italiji. To je gostiona. Ali, kao što je ovdje uobičajeno, i u mnogim drugim kućama se poslužuju kafa, rakija, vino i slično. Dakle, već i ovdje ima preveliki broj kafana, ta rak-rana i u našim zemljama, za što se krivica uglavnom uvijek prebacuje na kulturu.
(NASTAVIĆE SE)